ivanananan/literature

After the death of his sister/lover, Caligula realises a fact: "men die and they are not happy". He is experiencing the absurdity of human existence. Caligula wants to make the impossible, possible. He has realised the meaningless of the world and wants to make everyone else aware of it. The plan is to make everything in life obviously meaningless. He arbitrarily kills and makes ludicous decrees such as a new order of merit based on the number of times a man visits the emperor's brothel (which he has staffed with the wives and mistresses of the Patricians).

Calgula's acts are not one's of random madness, each of his bizarre prouncements has a curious logic to them. When it is pointed out that he is a terror to the Roman people, he [feigns] surprise, reiterating the fact that what he's doing is a gift to the people - letting them understand the meaningless of life. Afterall, he adds, in the time he's been emperor, he hasn't gone to war, saving thousands of lives. But of course, Caligula is no hero, he represnts the governments of Camus' time and the suffering their arbitary rule creates.


CEZONIJA
Sreca je plemenita. Ona ne razara.

KALIGULA
Znaci da postoje dve vrste srece i da sam izabrao onu koja ubija. Jer ja sam sretan. Bilo je vreme kad sam mislio da sam dosegao najvecu bol. Ali ne, moze se i dalje. Na kraju te zemlje ceka nas divna i uzaludna sreca. Gledaj me. (Ona se okrece prema njemu) Smejem se, Cezonijo, kad mislim da se Rim godinama varao. Tada mi je postalo jasno da ljubav nije konstantna. A to mi je jasno i sad dok te gledam. Ljubiti znaci prihvatiti starenje udvoje. Ja to ne mogu. Mrtva Druzila mnogo je lepsa od stare Druzile. Covek misli da trpi zato sto je umrlo bice koje je ljubio. Ali prava patnja je ona kad opazam da bol ne traje. Cak i tuga je lisena smisla. Vidis, nemam opravdanja; ni sene ljubavi, ni gorcine zaljenja. Nemam opravdanja. Ali danas sam slobodniji no ikad, jer nemam ni secanja ni patnje. Toje saznanje! Samo nas je nekoliko u istoriji koji smo to okusili, doziveli tu ludu srecu.

Pratila si do kraja zanimljivu tragediju, Cezonijo. Vreme je da se za tebe zastor spusti.

CEZONIJA, uplaseno
Da li to sreca, ta uzasna sloboda?

KALIGULA, stezuci pomalo ruku oko Cezonijina vrata
Svakako, Cezonijo. Bez nje bih bio zadovoljan. Ovako sam stekao bozansku vidovitost samotnika.
Sve vise se zanosi, daveci polako Cezoniju koja se ne brani, ruku malo ispruzenih napred. On joj govori, nagnut nad njeno uho.
Zivim, ubijam, vrsim svoju opojnu moc razaranja prema kojoj je nistavna moc stvaranja. Srecan sam. Jer to je sreca, ovo neuporedivo oslobadjanje, sveobuhvatni prezir, krv i mrznja oko mene, bezprimerna osamljenost coveka koji nadzire sav svoj zivot, beskrajna radost nekaznjenog ubice, neumitna logika sto gazi ljudske zivote, (smeje se), i tebe, Cezonijo, kako bih zadobio vecnu samocu koju zelim.


Albert Kami 'Kaligula'